Forum / Pregledaj post / Broj posta 9836

Objavljeno: utorak, 19.4.2016 / 19:53

Tema: Praćenje tranzita planeta

Pun Mesec u skorpiji 22 aprila "Ötimanja"
Pun Mjesec u Škorpionu događa se na 3. stupnju znaka. Naizgled usamljen u svojoj refleksiji. Nimalo potcjenjiv. Naizgled tih i miran. Preboljiv. Ali, nije. Iako svoj jedini pravi put isprepliće sa Suncem u Biku, ovaj Mjesec nam se događa pod napetim aspektom Venere i Urana, koji čine konjukciju, i pod još uvijek aktualnim trigonom Saturna na Veneru, kao i Plutonovog kvadrata na istu.
Mjesec u Škorpionu uvijek donosi emocije koje su teško objašnjive, kada su van kontrole. One su duboke i snažne, i vječito prešućene. Kao grebatori u sjeni, koji čekaju svoja buđenja. Vječite oči budnih u najsitnije sate. One su promjene u nama. One na koje najčešće nismo spremni. One su ujedno i mir i ugrizi vapaja. One nas razderu i odu. Zapečaćene. Umiju da se vrate.
I ovih dana slomilo nas je sve neslomljivo. Naši životi isprepleteni sa smrću. Promjene koje su ušle u naše živote, sa namjerom da tu i ostanu. Poharali su nas tajfuni samoće. Naši opustošeni svjetovi, kao da nikad nisu bili ispunjeniji i prazniji. Suočili smo se sa najgorim što je moglo biti – prepuštanjem.
Ovdje nema opiranja. Htjeli, ne htjeli, događa nam se. Svaki naš pokušaj da popravimo stvari djeluje kao trčanje u mjestu. Iako to žarko želimo, ispada da je kontrola u rukama nekog drugog. Grizemo se, čupamo, krvarimo od pokušaja, ustajemo kad nitko ne bi, tjeramo naprijed, izvlačimo posljednje atome snage, i opet gubimo. Ili barem mislimo da je tako.
Preplavljeni razočaranjima. Zagledani duboko u sebe. Sa okusom krivnje dočekujemo jutra. Još jedna buđenja u kojima nije bilo sna. Ovih dana sanjamo noćne more. Poluprobuđeni zastajemo pred ogledalom, rušeći ga, ni ne shvaćajući da smo ono najbolje što imamo.
Znam da ne volite odlaženja. Niti proparane korake u svojoj koži. Znam da odgrizen dio stvarnosti boli. Drhte neimanja svega onoga što volimo. Boli. Periodično zastajkujući. Ne prepušta nam glasa. I sve što činimo kao da ni ne možemo učiniti.
Nije nam dato ovoga puta da bude naše. Ni tvoje. Ni moje. Ničije. Jer, iako Mjesec u Škorpionu tako jako voli pripadanja, gotovo kategorički i snažno, posesivno, do posljednjeg pedlja, ipak je ovo priča o učenjima slobode.
Sve što volimo mora biti pušteno. Mora pronaći svoj put. Mora dobiti oslobođenja. Jer ljubav je naša samo kad je dajemo, uzimanja nemaju ništa sa tim. Iako je teško. Možda i najteže od svega, tek kad smo sposobni pustiti, tada je zapravo najviše i imamo. Tada je možemo nazvati svojom.Sa ljidima i svima koje volite treba ih pustiti kada je vrijeme. Trebate im dozvoliti slobodu. Trebate naučiti kako ne živjeti za njih, jer vjerujte, njima to ne treba. Svatko je rođen da živi za sebe. I kada razmišljate o tome kako vas je partner mogao napustiti, kada ste za njega živjeli i bili spremni dati sve, razmislite da li mu je to trebalo? Nitko ne treba živjeti za nikoga.
Zvučalo vam to grubo ili ne, istina je da to nikome ne treba. Nitko to ne želi. Nitko to ne traži. I nitko to ne treba činiti. Jer to nije ljubav. To je pokušaj ljubavi. Pokušaj da uzmete i zadnju kontrolu nad nekime. Onu kontrolu koju odavno nemate nad sobom. I sve je pogrešno u tome. Baš sve.
To znate tek kada postane kasno. Mnoge ljubavi nemaju veze sa ljubavlju. Mnoge su samo pokušaji. One koje dozvolite da odu, možete nazvati svojom, sve drugo, nije vaše. Ovih ćete dana imati prilike doživjeti takva iskustva. Nešto će se prekinuti, jer treba otići. Nešto će se iznenada vratiti u vaše živote.
Nešto što ste nekada, negdje, umjeli pustiti. Nešto čemu ste dali slobodu. Nešto što ste zaista voljeli. Što je zataklo otisak svoje ruke u vas, i predalo se vječno. U borbi u kojoj nikada niste bili dovoljno spremni. Jer davanje sebe, trijumf je života.
Postoji dio oko vas koji je sigurno ostao i dio oko njih. Nevidljiv. Neshvatljiv. Ali tu je, i radi za vas. Kad vas dotakne, znat će te – ono što vam pripada, u vama je!